Jeste li znali da su Egipćani zaslužni za prvi moderan kruh?

Put od žitarica do brašna, potom od brašna do korištenja kvaščevih gljivica u pripremi tijesta, od tijesta do ispečenog kruha je jedna od najfascinatnijih priča o čovjekovoj inovativnosti.

Istorija hljeba je, zapravo, istorija civilizacije jer je kultiviranje žitarica omogućilo prelaz iz lovačkog i nomadskog stila života ka poljoprivredi i formiranju gradova.

Iako je hljeb jedna od najstarije pripremane hrane, njegovo pravo porijeklo još uvijek nije poznato. Ipak, utvrđeno je da je hljeb pravljen još 12.000 godina prije Nove Ere, od vode i divljih žitarica, vjerojatno preteča današnje pšenice, zdrobljenih i pečenih na kamenim pločama u pećinama. Tadašnji je hljeb više nalikovao na tortilje nego na ono što mi danas nazivamo veknom hljeba. Prekretnica u razvoju veže se uz Egipćane i razdoblje od 4000 do 1000 godina PNE. Oni su, naime, otkrili da ukoliko tijestu, koji su pripremali miješanjem brašna i vode, dodaju kvasac hljeb postaje mekši i poprima veći volumen. To je bio prvi uistinu moderan hljeb kakvog ga i danas poznajemo. Egipćani su bili toliko inovativni da su čak započeli i proizvodnju pekarskog kvasca te su uveli rafiniranje s ciljem uklanjanja “nečistoća”. U kruh su dodavali sezam, med i voće.

Kao i mnoge druge namirnice, hljeb je u Evropu stigao iz Egipta preko antičkih Grka. Poznato je da su Grci uživali u raznim oblicima ove namirnice (poput neobične štruce u obliku gljive), a rado su mu dodavali ulje i med. O važnosti hljeba za tadašnju populaciju svjedoče i brojne izjave poznatih grčkih mislilaca, a već je tada Hipokrat isticao kako nije svejedno jedemo li bijeli ili crni hljeb. “Tehnologiju” proizvodnje hljeba od Grka su preuzeli Rimljani u čijim je rukama on doživio pravi procvat. Upravo su u Rimu osnovani prvi pekarski cehovi te su pekari dobili zaseban zanat. Pekarski cehovi su bili toliko moćni i cijenjeni da čak nisu dopuštali djeci pekara da se bave bilo kojim drugim poslom osim proizvodnje pekarskih proizvoda. U tadašnje su vrijeme pekari uživali posebne povlastice – bili su jedini zanat koji nije bio robovski već slobodan.

Danas, nezamjenjiv je na svim stolovima diljem svijeta, ugrađen je u nebrojene poslovice o mudrosti življenja, a na našim je prostorima izuzetno cijenjen i neodvojiv dio prehrambene kulture. Većina hrane specifične za naše prostore, poput dolmi ili “saftali” jela zapravo podrazumijeva hljeb ne samo kao prilog, nego nerijetko i kao pribor za jedenje.